-Piše: Vladislav Dajković

‚‘Italijanski i grčki lovci, na poziv vazduhoplovstva VCG, prizemljiće sumnjivu letjelicu na aerodrom Golubovci, a „uljez“ će biti avion Vlade Crne Gore, u kome će se nalaziti ministar odbrane, Predrag Bošković.‘‘ (crnogorski mediji)
Čini mi se da je ovaj genijalni podatak mnogima promakao, odnosno da nije dobio pažnju koju definitivno zaslužuje. Zamislite samo koliko se konstrukcija može izvući iz informacije da je avion crnogorske vlasti, zapravo, kvaziuljez kojeg jure NATO bombarderi.
Prvenstveno, da je, recimo, u jeku NATO bombardovanja 1999. Đukanović krenuo bilo gdje tim istim, trideset godina starim lir-džetom, momentalno bi bio prizemljen od istih NATO lovaca, upravo kao Miloševićev uljez i koalicioni partner.
Cijeli događaj urnebesnijim čini činjenica da se u avionu nalazio aktuelni ministar odbrane, ali i, kako mnogi tvrde, nekadašnji pripadnik paravojne formacije ‚‘Beli orlovi‘‘, Predrag Bošković. Naravno, Bošković, koji se svojevremeno dičio svojim prstenom 4S, kao simbolom, danas bi čak i tužbom (u najboljem slučaju) zaprijetio onima koji imaju pamćenje koje seže i do tih, za njega mladih i ludih devedesetih.
Kažu da se životna snaga jednog čovjeka mjeri, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja. Upravo je to, rekao bih, najveća snaga ove vlasti, uz još jedan fenomen kao dodatu vrijednost: svoj zaborav su uspjeli da preliju i na cjelokupnu naciju, ili, možda je preciznije: na svoje glasače.
Crna Gora, pored mnogih boljki s kojima se suočava, teško pati od one neizlečive: kolektivne amnezije. Amnezija koja je toliko jaka da ubija svaki princip odgovornosti, svaku ratnu godinu zatrpa švercom cigareta, svaki šverc cigareta zatrpa švercom droge, svaki šverc droge zatrpa koaliranjem sa Miloševićem, koaliranje s Miloševićem zatrpa ubistvom Duška Jovanovića, to ubistvo onda zatrpaju pokradeni izbori, pokradene izbore zatrpa državni udar i – trla baba lan.
Ko će se već sjetiti kako je sve počelo.
Jedna od najvećih amnezija se tiče upravo NATO saveza. Stoga, imajući u vidu da je prekjuče bio prvi rođendan od ulaska Crne Gore u taj vojni savez, nije zgoreg prisjetiti se zbog čega odluka crnogorske vlasti da nas, mimo volje većine građana, uvede u taj savez nije dobra, već, prosto rečeno – katastrofalna.
Prvenstveno, posmatrajući iz bezbjednosnog ugla, postavlja se prvo pitanje – od koga smo ugroženi? Dakle, ako sagledamo krupniju sliku, konstatujemo: okruženi smo Albanijom koja je članica NATO-a, Hrvatskom koja je članica NATO-a, Italijom koja je članica NATO-a, tzv. državom Kosovom koji je protektorat NATO-a, BiH koja je protektorat NATO-a i Srbijom, koja je potpisala brojne sporazume o saradnji sa pomenutim savezom. Stoga, zaključujemo ponovo: NATO nas brani od samog sebe.
Sa ekonomskog aspekta, javni dug je odavno prešao istorijski zenit, litar goriva je skuplji od dva litra soka, 50 hiljada građana je nezaposleno, 130. 000 penzionera preživljava, djecu liječimo SMS porukama, dok svake godine plaćamo milionsku članarinu NATO savezu.
Sa etičkog aspekta, svake godine šaljemo tzv. renta-stan vojnike koji za pola godine ratovanja protiv ljudi koje do juče nijesu mogli naći ni na mapi, riješe sebi stambeno pitanje. S onog, pak, moralnog aspekta, mimo volje većine građana, mimo referenduma, mimo zdravog razuma i ikakvog saosjećanja prema našim nevinim žrtvama - kojih se mnogi danas stide - ugurani smo u savez koji nas je prije samo 15 godina protivpravno bombardovao.
I, na kraju, postali smo majstori življenja takozvanog fenomena ‘’izmicanja dna’’. Kad god pomislimo da naša vlast ne može dublje propasti, staro dno se izmakne, a otvori novo. Zamislite samo na kakvu bezuslovnu kapitulaciju smo kao država pristali, kad nam nebo čuvaju strani, odnosno, italijanski avioni – isti oni koji su nas svojevremeno bombardovali.
,,Beli orao‘‘ je prizemljen, a Crna Gora je kapitulirala. No, šta ako jednog dana i sa Italijom – tek onako slučajno – zaratimo?